ENGLISH
HRVATSKI
ART-e-FACT,  STRATEGIJE OTPORA IZDANJE 01: ILEGALNA IMIGRACIJA IZDANJE 02: UTOPIJA [TI SI OVDJE] IZDANJE 03: TECHNOMYTHOLOGIES IZDANJE 04: GLOCALOGUE UTOPIJA
UVODNIK BIBLIOGRAFIJA O ART-E-FACT-U KONTAKT
REPORTS
GLOBAL+ MAP
THE YOUNG FAMILY, by Patricia Piccinini
NOTES
Can the art world really do Hollywood better than Hollywood?


TRAVELOG

Svijet na putovanju
Boris Groys
Turist i stanovik grada postaju jedno.

MOŽE LI SVIJET UMJETNOSTI DOISTA STVORITI HOLLYWOOD BOLJE OD HOLLYWOODA?
Steven Rand
Hipnotizam tehnologije – vidi li mu se kraj?

Mobilna utopija
Charles Esche
Utopijski izlet koji je povezao dvije vizije međusobno udaljene 400 godina

FEATURE AND WRITINGS
LOOKING FOR A HUSBAND WITH AN EU PASSPORT BY TANJA OSTOJIC
ONLINE
Light Type Writer
Constantin Luser


THEORY

Utopija s
Larom Croft i nekim drugim ČudoviŠtima i izvanzemalj-
cima

Marina Gržinić
Novi smjer žudnji; činjenice i tijela u globalnom svijetu

IMPERIJ I NJEGOVE UTOPIJE
Žarko Paić
Kako misliti utopiju, a ne pobjeći od društva realne represije / depresije u geto ili azil za fantastične outsidere?

ZERZAN VON TARZAN UND TAXIS - FAŠIZAM UŽITAKA ILI FAŠIZAM STVARI
Zoran Roško
Želja da postanemo stvari naša je glavna utopija




IZVJESCA
THEORY

Svijet na putovanju


Milijuni ljudi putuju u daleke krajeve. No, oni više ne nalaze ono nepoznato. Gradovi nalikuju jedan na drugi, lokalni su običaji postali svjetski trendovi. Sva mjesta za kojima čeznemo dostupna su u svakom trenutku - turizam je uništio stare utopije.

Grad je izvorno nastao kao projekt budućnosti: čovjek se sa sela preselio u grad kako bi pobjegao od moći prirode i stvorio si okoliš kojim će sam upravljati. Dosadašnja povijest ljudskog roda određena je tim kretanjem iz sela prema gradu. Život na selu još je, doduše, stiliziran kao zlatno doba "prirodne" sreće. No, ta uljepšana sjećanja nisu sprječavala čovjeka da nastavi putem kojim je krenuo.

Grad ima utopijsku dimenziju jer je smješten s druge strane prirodnog uređenja. Mjesto grada je mjesto utopije. Nekada su gradske zidine označavale utopijsko obilježje grada. Što je grad trebao predstavljati veću utopiju, to je teže trebalo biti ući u njega, bila to tibetanska Lhasa, nebeski Jeruzalem ili indijska Shambala. Grad seizolirao kako bi krenuo vlastitim putem prema budućnosti. Izvorni grad zato nije samo utopijski - on je i antituristički jer se izolira od prostora i kreće se u vremenu.

No, borba protiv prirode nije završena ni u gradu. Već je Descartes, na početku svojeg istraživanja o metodi, zaključio gradove, koji su povijesno dorasli i koji se zato sasvim ne mogu odvojiti od iracionalnosti prirodnog uređenja, trebaju potpuno uništiti kako bi se sagradio novi, razumniji i savršeni grad. Le Corbusier se zauzimao za nešto slično. Utopija o savršenoj racionalnosti, preglednosti i nadzoru gradskog okružja potaknula je povijesni razvoj koji obilježava neprekidni preustroj svih područja gradskog života. Tak je grad postao mjestom revolucija, stalnih početaka i prolaznih moda. Sagrađen kao zaštićeno mjesto sigurnosti, grad je postao pozornicom kriminala, nesigurnosti, anarhije, terorizma. Prikazuje se kao mješavina utopije i distopije, a moderna nedvojbeno cijeni i voli više ono distopijsko - dekadenciju, opasnost, užas. Grad je mjesto, kako je to prikazano u Blade Runneru ili Terminatoru, na kojem se događaju eksplozije i požari kako bi se otvorilo mjesto onome što dolazi - budućnosti. No, dolazak budućeg je spriječen i odgođen jer se ostaci već izgrađenog ne mogu ukloniti, te tako pripreme nikada ne završavaju. Ako u gradovima i ima nečeg trajnog, to je upravo priprema za stvaranje nečeg stalnog; neprestano odgađanje konačnog rješenja, neprekidna promjena i trajni popravak.

Taj je utopijski impuls u moderni postajao doduše sve slabijim te postupno nestao kroz fascinaciju turizmom. Danas, ako nismo zadovoljni životnom ponudom u svojem gradu, ne pokušavamo promijeniti grad, nego jednostavno idemo u drugi kako bismo u njemu pronašli ono što u našem nedostaje. Mobilnost među gradovima, u svim oblicima turizma i migracije, iz temelja je promijenila i naš odnos prema gradu i naše gradove. Svjetska umreženost i mobilnost opet su mjesto utopije upisali u topografiju. Nije slučajno McLuhan govorio o svjetskom selu, a ne o svjetskom gradu. Turistima i migrantima zemlja na kojoj leži grad opet je postala glavnom temom.

Prva faza modernog turizma, koju želimo nazvati romantičnom, ponajprije je proizvela decidirano protuutopijsko stajalište. Romantični turizam kao u 19. stoljeću interpretira grad kao zbroj njegovih turističkih znamenitosti. On ne traži univerzalne utopijske uzorke, nego traga za kulturalnim razlikama i lokalnim identitetima. Njegov pogled nije utopijski, nego konzervativan - nije upućen budućnosti, nego je usmjeren prema podrijetlu.

Romantični turizam je stroj za pretvaranje privremenog u konačno, vremenskog u vječno. Kada turist na proputovanju posjeti neki grad, on mu se predstavlja kao skupinagrađevina koje su tu oduvijek i koje će tu zauvijek ostati. Turist ne može vidjeti povijesne mijene, pa tako ni utopijski impuls. Romantični pogled ukida utopiju tako što je ostvaruje. Sve što pogleda čini veličanstvenim i vječnim. Grad se prilagođuje toj ostvarenoj utopiji, meduzinom pogledu romantičnog turista.
Spomenici jednoga grada nisu, naime, u njemu oduvijek i ne čekaju turiste da ih vide, nego turist stvara spomenike. Tek turizam stvara spomenike - kroz njegov pogled neprestana mijena gradske svakodnevice postaje slikom vječnosti. Razvoj turizma znači i brže stvaranje spomenika.

Doživljavamo eksploziju vječnosti, točnije rečeno, stvaranje vječnosti u gradovima. Danas nam se ne čini samo spomenici poput Eiffelova tornja ili koelnske katedrale vrijednima očuvanja, nego i sve ono što je u nama ostavilo dojam postojanosti. Čak i scena pucnjave dilera drogom u južnom Bronxu poprimadostojanstvo monumentalnosti. Pri tome mislimo kako je ondje oduvijek tako i da će tako i ostati; ti slikoviti dječaci i te romantične gradske ruševine i opasnost koja uvijek i posvuda vreba. I ako u novinama poslije pročitamo da se to područje treba sanirati, potreseni smo i obuzima nas tuga koju bismo osjetili kada bismo doznali da su Eiffelov toranj ili koelnska katedrala srušeni kako bi se na tome mjestu sagradilo novo trgovačko središte. Mislili bismo da je na tome mjestu uništen jedan dio autentičnog života, i da je sve postalo banalnim i praznim.

Svjetskog turista u potrazi za estetskim doživljajima Kant prvi put filozofski tematizira u svojoj Teoriji o uzvišenom. U njoj je romantični turist čovjek koji čak i vlastitu propast uzima kao mogući cilj putovanja. Istodobno je spreman to doživjeti kao uzvišeni događaj. Kao matematičku uzvišenost Kant navodi planine i oceane koji nadilaze normalna mjerila ljudske sposobnosti predočavanja. Kao dinamičnu uzvišenost navodi prirodne pojave poput oluja, vulkanskih erupcija i ostalih katastrofa koje nam prijete svojom silinom. Te prijetnje, prema kojima putuje romantični turist, nisu, naravno, uzvišene kao takve, isto kao što ni gradski spomenici nisu spomenici sami po sebi. Uzvišenost, prema Kantu, nije u "stvarima prirode", negou "sposobnosti koja je u nama" - da o pojavama koje nam prijete razmišljamo bez straha i da u njima uživamo.

Kao subjekt beskonačnih ideja razuma Kant u prvome redu vidi turista koji uvijek traži ono neobično, veliko i opasno kako bi dokazao svoju nadmoć nad prirodom. Kant na drugome mjestu istodobno upućuje i na to da stanovnici Alpa, koji u planinama provode život, planine ni u kojem slučaju ne doživljavaju uzvišenima, a sve "ljubitelje ledenjaka smatraju luđacima". U Kantovo se doba pogled romantičnog turista bitno razlikuje od pogleda stanovnika planina. U međuvremenu se stanje znatno promijenilo. Čak i ako ti stanovnici turista i dalje smatraju luđakom, oni sve više osjećaju da radi gospodarskih razloga moraju prihvatiti opće stajalište koje je usmjereno prema gospodarstvu i svoj život prilagoditi ukusu turista. I ne samo to. Stanovnici planina također počinju putovati, te i oni postaju turistima.

Naše doba je, dakle, doba postromantičnog, dakle udobnog i općeg turizma koji stvara nov odnos između grada kao mjesta utopije i topografije. Ne samo jedan romantični turist, nego i svi ljudi, sve stvari, znakovi i slike, sve lokalne kulture napuštaju mjesto svojeg podrijetla i kreću na putovanje svijetom. Razlika između putujućeg turista i stanovništva nestaje. Grad više ne čeka turista - on se sam počinje kretati po svijetu. Pritom se grad kreće znatno brže od romantičnog turista.
To je razlog za pritužbu da gradovi počinju sve više sličiti jedan drugome. Taj dojam promatrača navodi često na pogrešan zaključak da su se kulturalne posebnosti, identiteti i razlike izgubili u procesu globalizacije. U stvarnosti se oni nisu izgubili, nego su i oni krenuli na put i počeli se širiti svijetom. Odavno u New Yorku, Parizu ili Dortmundu možemo uživati u kineskoj kuhinji. I kada se pitamo u kojem kulturnom kontekstu ona najbolje prija, odgovor ne mora biti Kina. Lokalno ne nestaje, samo postaje globalno. Razlike među gradovima postaju razlikama unutar grada. Nastaje globalni grad koji zamjenjuje globalno selo. On reproducira sve lokalno što nastaje u svim gradovima svijeta. Tako si gradovi počinju sve više sličiti, iako nema grada koji bi služio kao model. Kada se u New Yorku pojavi novi pravac rap-glazbe, on utječe na glazbu u svim ostalim gradovima.

Većinu vremena umjetnici i intelektualci provode u prvome redu na proputovanjima - od jedne izložbe do druge, od jednog do drugog projekta, od predavanja do predavanja, od jednog kulturnog konteksta do drugog. Od svakog se sudionika kulturne scene očekuje da svoj rad predstavi svjetskoj javnosti. S tim su u vezi nade, ali i strahovi. Umjetniku se najprije otvara mogućnost da relativno bezbolno izbjegne vladajući lokalni ukus. On može po svijetu tražiti istomišljenike umjesto da se pokušava prilagoditi kulturnoj orijentaciji svoje najbliže okoline. Time se objašnjava i određena depolitizacija današnje umjetnosti. Nekada je umjetnik, koji nije imao razumijevanja u svojoj lokalnoj kulturi, usmjerio svoje nade u budućnost; prema političkim promjenama koje su trebale prizvati novog, budućeg promatrača. Danas je utopijski impuls promijenio smjer: ne traga se više za priznanjem u vremenu, nego u prostoru. Globalizacija je ukinula budućnost kao mjesto utopije. Umjesto avangardne politike budućnosti, danas se provodi nomadska politika koja opet uvodi utopijsku dimenziju, koja se u doba romantičnog turizma činila izgubljenom.

To znači da danas kao putnici ne promatramo toliko različite lokalne kontekste, nego ostale putnike u kontekstu globalnog, neprekidnog putovanja koje se izjednačilo sa životom u svjetskom gradu. Čak i gradska arhitektura putuje mnogo brže od njezinih promatrača. Ona je već ondje gdje turist tek mora stići. I njega ljuti to što svuda susreće istu arhitekturu, no istodobno je promatra i divi se tome kako se određena arhitektura uspjela potvrditi u različitim kulturnim kontekstima. Danas smo spremni smatrati uzbudljivim i uvjerljivim upravo one kulturne strategije koje su se uspješno dokazale diljem svijeta i u najrazličitijim uvjetima percepcije.

Ono što nas fascinira nisu lokalno uvjetovane razlike i kulturni identiteti, nego umjetničke forme koje svoj identitet i integritet mogu svagdje ostvariti. Kako smo svi turisti, te možemo promatrati ostale turiste, u svim stvarima, običajima i postupcima divimo se upravo njihovoj sposobnosti za širenjem, samoodržanjem i preživljavanjem u najrazličitijim lokalnim uvjetima.

Strategije postromantičnog turizma smijenile su stare strategije utopije i prosvjetiteljstva. Naslijeđeni umjetnički i arhitektonski stilovi, političke predrasude, religiozni mitovi i tradicionalni običaji nisu tu da bi se uime univerzalnog nadvladali, nego da ih se turistički reproducira. Današnji je svjetski grad homogen, a da nije univerzalan. Nekada se vjerovalo da bismo, tek kada bismo mogli transcendentirati vlastitu tradiciju uime univerzalnog i opće valjanog, mogli univerzalno misliti i djelovati. Zato je za radikalnu avangardu utopija bila redukcionistička: najprije se htjelo doći do čiste, elementarne forme koja dokida sve povijesno i lokalno, a zatim bi se toj formi dalo univerzalno značenje. To je bio postupak klasične moderne: najprije redukcija na osnovno, a zatim globalno širenje.

Danas se umjetnost i arhitektura šire svijetom ne provodeći redukciju na osnovno i općevaljano. Zbog mogućnosti globalnog širenja, tradicionalni je zahtjev za univerzalizmom forme ili sadržaja postao staromodnim. Univerzalnost mišljenja zamijenjena je univerzalnošću medijalnog širenja svakog lokalnog misaonog potencijala. Univerzalnost umjetničke forme zamijenjena je globalnom reprodukcijom svake lokalne forme. Kao posljedica toga, današnji se promatrač neprestano susreće s istom urbanom okolinom, a da se istodobno ne može reći da je formalno svojstvo te okoline u bilo kojem smislu "univerzalno".

U doba postmoderne arhitektura u tradiciji Bauhausa bila je kritizirana kao monotona i redukcionistička, kao arhitektura koja izjednačuje i briše sve lokalne identitete. Dana se svaki lokalni stil jednako širi kao što se nekada širio samo internacionalni stil. Tako nastaje homogenost bez univerzalizma - jedan zaista novi i izvorno suvremeni razvoj. U kontekstu općeg turizma opet govorimo o utopiji, ali se ta utopija radikalno razlikuje od utopije grada. Ona se odvaja od krajolika koji je okružuje. Danas živimo u svjetskom gradu u kojemu su pojmovi stanovati i putovati postali jedno, a razlika između stanovnika i posjetitelja nije vidljiva. Time je utopija neprestanoga globalnog kretanja zamijenila utopiju vječnog univerzalnog poretka. Tako se promijenila i distopijska dimenzija utopije - terorističke skupine i nove vrste droge niču u svim gradovima poput Pradinih butika.

Zanimljivo je da su radikalni utopisti ruske avangarde već početkom prošlog stoljeća razvili projekte gradova u kojima su sve zgrade trebale biti jednake i pokretne. Pjesnik Velemir Hlebnikov htio je sve stanovnike Rusije smjestiti u staklene kuće na kotačima kako bi mogli putovati i sve vidjeti, te istodobno biti viđeni. Turist i stanovnik grada postaju jedno. Kazimir Maljevič usavršio je Hlebnikov projekt tako što je predložio da se svi ljudi smjeste u individualni svemirski brod kako bi mogli putovati svemirom i letjeti od jednog do drugog planeta. Čovjek tako postaje vječnim turistom te, izoliran u svojoj često sebi sličnoj kući, postaje spomenikom.

To je vizija na kojoj se temelji i svemirski brod Enterprise, koji je postao utopijski monumentalni prostor u neprestanom kretanju koji se kroz nebrojene epizode ne mijenja, iako se, ili upravo zato što se kreće pomoću brzine svjetlosti. Utopija se sastoji od prevladavanja suprotnosti između ostanka i putovanja, prebivališta i nomadizma, grada i sela - ona je totalni prostor u kojemu topografija Zemljine površine postaje jednaka utopiji vječnoga grada.

Utopijsko prevladavanje topografije već se u romantizmu jasno promišljalo. To se potvrđuje na jednome mjestu u Estetici ružnog (1853) Hegelova učenika Karla Rosenkranza: "Uzmimo za primjer Zemlju. Da bi ona kao masa bila lijepa, trebala bi biti savršena kugla. Ali ona to nije. Ona je na polovima bliža središtu, na Ekvatoru je proširena, a njezina je površina neravna. Presjek Zemljine kore pokazuje, stereometrijski gledano, nepredvidljivu i slučajnu izmjenu uzvisina i udolina. Isto tako, ne možemo ni za Mjesec reći da je sa svojim kraterima lijep." Čovječanstvo je u doba nastanka ovog teksta tehnički bilo daleko od leta u svemir. Subjekt globalnog promatranja - u duhu znanstvenofantastičnih filmova - prikazivao se kao izvanzemaljac koji svemirskim brodom dolazi iz svemira i s udobne udaljenosti estetski ocjenjuje naš Sunčev sustav. Pritom se izvanzemaljcu, naravno, pripisivao izrazito klasicistički ukus, zbog čega Zemlju i njezino okružje nije doživljavao posebno lijepim. Već se tu manifestira pogled izgrađenog stanovnika grada, koji se kreće u crnom prostoru svemira kao mjestom utopije, a na topografiju svijeta gleda s turističke, estetske udaljenosti.




S njemačkog prevela Nataša Medved.



KAZALO







POGLEDAJ
FILM
PRIVATNA UTOPIJA
(detalj)
Ivana Keser
PERSONAL

PROJEKT UtopiJa: SPAVAnje
Kata Mijatović

"MOJA ŽENA" CRTEŽ 2003.
Sislej Xhafa

PRIVATNA UTOPIJA
Ivana Keser


TEME
SYSTEMS

SISTEMI
 
TRANS.MISIJE
 
MEHANIZIRANO
 
OSOBNO
 
MIKRO-UTOPIJE
 

KAZALO


ABOUT THIS MAP