ENGLISH
HRVATSKI
ART-e-FACT,  STRATEGIJE OTPORA IZDANJE 01: ILEGALNA IMIGRACIJA IZDANJE 02: UTOPIJA [TI SI OVDJE] IZDANJE 03: TECHNOMYTHOLOGIES IZDANJE 04: GLOCALOGUE UTOPIJA
UVODNIK BIBLIOGRAFIJA O ART-E-FACT-U KONTAKT
REPORTS
GLOBAL+ MAP
THE YOUNG FAMILY, by Patricia Piccinini
NOTES
Can the art world really do Hollywood better than Hollywood?


TRAVELOG

Svijet na putovanju
Boris Groys
Turist i stanovik grada postaju jedno.

MOŽE LI SVIJET UMJETNOSTI DOISTA STVORITI HOLLYWOOD BOLJE OD HOLLYWOODA?
Steven Rand
Hipnotizam tehnologije – vidi li mu se kraj?

Mobilna utopija
Charles Esche
Utopijski izlet koji je povezao dvije vizije međusobno udaljene 400 godina

FEATURE AND WRITINGS
LOOKING FOR A HUSBAND WITH AN EU PASSPORT BY TANJA OSTOJIC
ONLINE
Light Type Writer
Constantin Luser


THEORY

Utopija s
Larom Croft i nekim drugim ČudoviŠtima i izvanzemalj-
cima

Marina Gržinić
Novi smjer žudnji; činjenice i tijela u globalnom svijetu

IMPERIJ I NJEGOVE UTOPIJE
Žarko Paić
Kako misliti utopiju, a ne pobjeći od društva realne represije / depresije u geto ili azil za fantastične outsidere?

ZERZAN VON TARZAN UND TAXIS - FAŠIZAM UŽITAKA ILI FAŠIZAM STVARI
Zoran Roško
Želja da postanemo stvari naša je glavna utopija




PISANJE
IN-BETWEEN

Mobilna utopija


Zamoljen sam napisati nešto o utopiji, pojmu koji u meni budi asocijacije na dvije stvari, ili na dva citata, da budem točniji. Prvi je citat Roberta Musila s kraja njegova Čovjeka bez svojstava u kojem glavni junak Ulrich kaže: “I sad vas pitam – da li postoji itko tko ne bi bio razočaran da se ono za čim cijeli život strastveno žudi odjednom pojavi? Da se, na primjer, kraljevstvo nebesko odjednom rastvori pred katolicima ili utopijska država pred socijalistima? Ali, to možda ništa ne dokazuje... Mislim da stvarnost u sebi posjeduje nerazumnu žudnju za nestvarnošću.”

Drugi citat naslov je kratkog eseja kojeg je napisao Pierre Bourdieu, 1998. “Neo-liberalizam: Utopija bezgranične eksploatacije”. U njemu postavlja pitanje: “Što ako je (neo-liberalizam) bio, u stvarnosti, jedina implementacija utopije pretvorena u politički program. Utopija, koja uz pomoć ekonomske teorije koja joj se pripisuje, vidi sebe kao znanstveni opis stvarnosti”.

Vjerojatno je samo po sebi jasno zašto su književne utopije uvijek otoci? Uvijek postoje izuzetci unutar pravila, okruženi izolirajućim morem koje određuje njihovo preživljavanje. Istina je da utopije mogu predstavljati poetsku žudnju za nerealnošću o kojoj Musil govori, ali ono što me zabrinjava s tim u vezi je korištenje utopije kao metafore za umjetnost. To je zato što želim da umjetnost bude dio ovog nesređenog, kompromitiranog društva u kojem živimo. Prezirem zahtjev za apsolutnom autonomijom i savršenom formom, sa svojim nagovještajima svršetka i smrti. Za otok Utopiju opasno je ne voditi brigu o “sada i ovdje” kopna. Ona može poslužiti kao model, ali je također i izgovor za neaktivnost, neodgovornost i potvrdu status quo-a.

Ipak, kad utopija pogrešno shvati sebe kao nešto stvarno, ona je, ako ništa drugo, još gora od stvarnosti. Kao što Bourdieu shvaća, a povijest uči, prava postojeća utopija redovito je užasna za ljudska bića. Vidjevši kako se potpuno krivo koriste utopije koje propisuju društvo, vjera, socijalizam ili neo-liberalizam, trebali bismo biti oprezni kako se taj termin koristi u vezi sa suvremenom umjetnošću.

Dakle, morate uzeti dijelove mojih zapisa s putovanja 'sa zrncem soli'. Oni su ionako zamišljeni prije kao recept iz neke kuharice, nego ozbiljno razmišljanje o utopiji. Volim kuharice stoga što imaju praktične težnje. One govore o onom što može nastati iz onog što jest, a najbolji pisci kuharica uvijek nas uspijevaju natjerati da zamislimo njihovu hranu u našim mislima, kao što uspijevaju i stvoriti želju u nama da tu hranu i sami načinimo. Ipak, ovo putovanje je na neki način privremena, mobilna utopija koja traje samo jedan dan – tako da se čini sasvim primjerenim odgovorom.

Odputujte iz Basela u kolovoško jutro. Krenite prema sjeveru. Povedite dobro društvo – ljude koje volite, no, idealno bi bilo da povedete nekog tko dobro poznaje vašu destinaciju. Napuštajući Švicarsku, bacite pogled na vinograde na brežuljcima s Blauburgunder grozdovima koji dozrijevaju dok prolazite. Sjetit ćete se da ste pili isto vino prošle noći i dok ostali brbljaju pri vožnji, dopuštate da vam ta lagana opijenost opusti vaše misli dok prolazite krajolikom. Pratite smjer Rajne dok se ne prelije preko nizozemskog krajolika, toliko drukčijeg od niskih brda istočnog Vosgesa. Sjetite se pritom da je značaj te rijeke bio kroz dobar dio povijesti takav da je stanovniku Basela ili Colmara, Nizozemska bila utjecajnija nego unutrašnja Švicarska. A još dalje, čini vam se da ste jednom čuli da je Rajna prvotno zakretala prema jugu na ovoj točki, ne krećući se prema Sjevernom moru, nego prema Mediteranu, sve dok joj zemljotres nije izmijenio smjer. Što bi bilo drukčije da se to nije dogodilo i da je južnjačka kultura imala lak pristup srcu planina? Druga klima, druga podjela Europe, drugi put trgovine i migracije – posljedice su prevelike da bi se shvatile, a vi ste tu, vozite se dalje, i brinete se iz kojeg će smjera stići sljedeća plaća.

Put kratko prati Rajnu, prije nego što pređe u Francusku kod Mulhousea i skrene sjeverozapadno prema Colmaru. To je vaša prva destinacija, za ručak i Grünewalda. Colmar je mali grad, klasično alzaški, nesigurna smjesa germanske polu-drvene Ivica i Marica arhitekture i sjevernoromanske atmosfere. Usprkos povijesti ispunjenoj konfliktima, još uvijek pruža model za buduću Europsku uniju. Blizu centra nalazi se mali niz trgovina koji uz rijeku vode do dva jednostavna restorana. Uđite u onaj s lijeve strane kako prilazite glavnom trgu. Naručite riječnu ribu i flammekueche, juhu od luka ako je jako hladno, te zatim krenite prema Musée d’Unterlinden, braku jezika i oblika ekspresije, koji nekako postavlja ton onome što slijedi.

Vaši suputnici bi vam do ovog trenutka već trebali pružiti neke pozadinske informacije. Kako prelazite preko trga prema muzeju, naoružani ste s pratećim osnovnim informacijama. Grünewaldova oltarna slika, Retable d'Issenheim, bila je naručena oko 1510. za bolničku kapelicu samostana u Isenheimu koji se nalazi nekih dvadeset milja južnije od Colmara. Svećenici u njemu su se specijalizirali u liječenju kožnih bolesti poput lepre i sifilisa, a sam oltar su vidjeli, te na njemu molili, svi njihovi pacijenti. Rano šesnaesto stoljeće je trenutak epohalne promjene kako Europljani započinju svoja osvajačka putovanja po svijetu, a anonimnost srednjovjekovna života zamjenjuje individualizam renesanse. Ove činjenice, opće i pojedinačne, odjekuju u vama kako prelazite hodnike galerije prema djelu koje ste došli vidjeti.

 
ONLINE
RASPEĆE
(Issenheimski oltar, c. 1510.)
Matthias Grünewald


Sad sam u neprilici. Prvi dojam što ga ostavlja prizor raspeća nadilazi svaki opis. Krist ne samo da umire nego je sasvim jasno i da strašno pati. Njegova koža, a važno je zapamtiti tko je ovo prvotno gledao, pada u naborima oko njegova kostura, izranjavana bičevima koji su korišteni za njegovo mučenje, kao i slomljenim trnjem koje pada s njegove krune. To je slika prestrašenog, očajnog ljudskog bića. Ne čini vas svjesnima kršćanskog boga, nego i našeg života ovdje na zemlji. Čini se skoro nekršćanskom, ili bar heretičkom, kao da je Kristova božanstvenost zbilja dovedena u pitanje. Ali iznad svega, prikaz je neopisivo lijep. Drugi tabloi oko ove centralne slike, skoro su nevidljivi. Oltar ima tri različita položaja i u muzeju je djelo rastvoreno tako kako bismo bili u mogućnosti vidjeti sve dijelove simultano. Obično je samo prizor raspeća bio vidljiv, nedjeljama i u neke druge dane svetaca, unutrašnje slike bi bile otkrivene. Jedna mnogo manje uvjerljiva slika uskrsnuća, sa smiješećim, skoro djetinjastim prikazom Krista okruženog svjetlošću, služi kako bi se pojačala snaga i humanost muke na križu – neuvjerljiva slika Krista u svojoj veličanstvenosti jednostavno ne pruža dovoljnu težinu onom što se dogodilo prije. Posljednja pozicija otkriva kamene skulpture Nicholasa od Hagenaua, koje su u biti originalne strukture oltara na koji je kasnije Grünewald dodao svoje prizore.

Ako na trenutak pomislite o ovom djelu u suvremenim okvirima, ono postaje moćno. Ovdje imamo umjetnika koji obrađuje temu koju bi njegovi gledatelji i naručitelji sigurno radije zaboravili. Do izražaja dolaze patnje pacijenata, ali također i podijeljene s figurom Krista, koja ni u čemu ne negira neizmjeran teret boli. Ne samo to, ta figura uspijeva izaći iz okruženja bolnice i dotaknuti bit ljudskog stanja samog, bez uveličavanja svojih naručitelja ili smatranja ih nevažnima. On koristi već postojeći okvir, prisvajajući i pojačavajući postojeći umjetnički rad, kako bi postigao ovo čudesno djelo. Na kraju, pruža sumnjivo spasenje, utjehu bolesnima, ali bez sumnje opterećenu vlastitim strahovima i nesigurnom vjerom.

Polako se udaljite od oltara, jer potrebno je dosta vremena kako bi se svi dojmovi staložili. Ali mislite na vrijeme i zaputite se što prije prema Ronchampu i Le Corbusierovoj maloj hodočasničkoj kapeli, zato jer se oboje moraju vidjeti u istom danu i pri dnevnom svjetlu. Vožnja do Ronchampa, kroz krajolik koji je doživio neke od najkrvavijih sukoba u dvadesetom stoljeću, nešto je što daje čovjeku materijala za razmišljanje. Nakon Grünewalda, patnje rata se čine veće, a njegov motiv sve manje jasan. Parkirajte na zapadnom kraju sela i prošećite do Chapelle Notre-Dame du Haut. Uz sam put, drveni ulaz starog rudnika viri iz šume. Dugo pogrešno upotrebljavan, njegova prisutnost na ovom religioznom putu izaziva još jedan trenutak prisjećanja. Temelj renesanse bio je tehnološki napredak, baš kao i današnjeg svijeta. Grünwald je sam bio neka vrst tradicionaliste šesnaestog stoljeća, jer je talijansko društvo onog vremena bilo u usponu, nastalom uglavnom rastom globalne trgovine i počecima carstva. Za nas koje pokreće težnja za umjetničkom inovacijom, korisno je znati za postojanje ljudi koji 'u zaostajanju za vlastitim vremenom' stavaraju djela poput Retable d'Issenheim. Budući da ove misli nastaju dok stojim pred primitivnim rudarskim oknom, možda nećete moći izbjeći određenu nostalgiju za starim jasnoćama devetnaestostoljetnog socijalizma. Nemojte podleći tome, budite oprezni kad je u pitanju bilo koji oblik determinizma. Od svih ljudi, Le Corbusier će nam reći da budućnost nije u potpunosti u našim rukama.

Popnite se putom sve dok iznad drveća na proviri vrh kapelice. Platite ulaz, ali pričekajte malo i pažljivo pogledajte okolinu prije nego uđete u građevinu. Obiđite je bar dva puta prije nego što uđete kroz sjeverna vrata. Ove upute trebali bivam dati vaši suputnici, zato jer je poznavanje cijelog okoliša istodobno nužno i potpuno zbunjujuće onog trenutka kad se nađete unutra. Prvo biste trebali primijetiti konstrukciju nalik na špilju na južnom vanjskom zidu, probijenom s duboko postavljenim, nepravilnim pravokutnicima stakla. Na istočnoj strani, popnite se uz stepenastu piramidu i pogledajte okolinu. Spustite se i stanite na rub sjene koja bi se sad već trebala pojavljivati sa zapada. Ovo je najbolja pozicija za vanjsko okupljanje vjernika, s malom propovjedaonicom postavljenom ulijevo ispod vikinškog svoda od teškog sivog betona. Sad obiđite cijelu građevinu i uđite unutra.

 
ONLINE ONLINE
Kapela u Ronchampu
(pogled u unutrašnjost)
Charles Le Corbusier
 


Ovo je trenutak u kojem bismo se opet trebali sjetiti Grünewalda. Kada uđete kroz sjeverna vrata, što vidite? Ne oltar, ne svećenika kako priprema propovijed, ne križ; nego klupice i ljude na koje pada sunčeva svjetlost kroz probušeni južni zid. Grünewaldovo stajalište o čovječnosti u svijetu ponovno je potvrđeno, samo ovaj put u masi okupljenih prije nego kroz pojedinca. Okrećući glavu prema lijevo, nećete naći veliku oltarnu sliku nego mali skromni križ nad kojim dominira isti nagnuti betonski krov koji visi nad propovjedaonicom vani. Samo ovaj put to nije masivna forma, nego je podignuta i olakšana tako da njen desni kut otvara prostor između zida i krova. Ovdje naš jedini jasan pogled pada na izolirani fragment savršeno plavog neba. Ovaj čarobni komadić uvlači svijet u građevinu na način koji jedino mogu opisati kao pretkršćanski, podsjećajući nas na našu zaštitu pred neizrecivim silama prirode. Mimo građevine, pogledi prema van i prema unutra se nastavljaju. Bilo da stojite sami unutar uspravnog zvonika sa svojim dugim uskim prorezom svjetla ili se krećete prema sjevernom zidu gdje velika slivna cijev izbacuje vodu s krova u bujici, nalazite se u neprestanom stanju optičkog čuda. Ali veza između ovih dvaju umjetnika, udaaljenih više od 400 godina, je ono što najviše odjekuje. Oboje su sumnjičavi kršćani (bar pretpostavljam), oboje su manipulatori povjerenog im posla, oboje koriste mjesto kako bi rekli nešto specifično o njemu, ali i o svijetu kao cjelini, oboje su stvaratelji ljepote, bilo političke ili strastvene, i oboje su uzori za sve nas.

Dok sunce zalazi, vratite se u Basel, pojedite nešto i otiđite u krevet ne dopustivši da vas bilo što drugo omete.

Charles Esche
Charles Esche je direktor Rooseum Center for Contemporary Art, Malmö, Švedska i urednik Afterall Journal of Art.



Prijevod. Marin Beroš



KAZALO







UMJETNICKI RAD
POGLEDAJ
LIGHT TYPE WRITER
Constantin Luser

TRANS.MISIJE

Plug'n'Pray
Lionello Borean & Chiara Grandesso

LIGHT TYPE WRITER
Constantin Luser

Digitalni Golem
Eric Van Hove

Good News©
Mihael Milunović

Pogled kroz crveni prozor
Sarawut Chutiwongpeti


TEME
SYSTEMS

SISTEMI
 
TRANS.MISIJE
 
MEHANIZIRANO
 
OSOBNO
 
MIKRO-UTOPIJE
 

KAZALO


ABOUT THIS MAP