ENGLISH
HRVATSKI
ART-e-FACT,  STRATEGIJE OTPORA IZDANJE 01: ILEGALNA IMIGRACIJA IZDANJE 02: UTOPIJA [TI SI OVDJE] IZDANJE 03: TECHNOMYTHOLOGIES IZDANJE 04: GLOCALOGUE UTOPIJA
UVODNIK BIBLIOGRAFIJA O ART-E-FACT-U KONTAKT
REPORTS
GLOBAL+ MAP
IMAGE OF BODO KAPING
THEORY
MOŽE LI SVIJET UMJETNOSTI DOISTA STVORITI HOLLYWOOD BOLJE OD HOLLYWOODA?


TRAVELOG

Svijet na putovanju
Boris Groys
Turist i stanovik grada postaju jedno.

MOŽE LI SVIJET UMJETNOSTI DOISTA STVORITI HOLLYWOOD BOLJE OD HOLLYWOODA?
Steven Rand
Hipnotizam tehnologije – vidi li mu se kraj?

Mobilna utopija
Charles Esche
Utopijski izlet koji je povezao dvije vizije međusobno udaljene 400 godina

FEATURE AND WRITINGS
LOOKING FOR A HUSBAND WITH AN EU PASSPORT BY TANJA OSTOJIC
ONLINE
Light Type Writer
Constantin Luser


THEORY

Utopija s
Larom Croft i nekim drugim ČudoviŠtima i izvanzemalj-
cima

Marina Gržinić
Novi smjer žudnji; činjenice i tijela u globalnom svijetu

IMPERIJ I NJEGOVE UTOPIJE
Žarko Paić
Kako misliti utopiju, a ne pobjeći od društva realne represije / depresije u geto ili azil za fantastične outsidere?

ZERZAN VON TARZAN UND TAXIS - FAŠIZAM UŽITAKA ILI FAŠIZAM STVARI
Zoran Roško
Želja da postanemo stvari naša je glavna utopija




ART WORK
MIKRO-UTOPIJE
 
NAMA - 1908 ZAPOSLENIKA, 15 ROBNIH KUĆA  
(snimak s mjesta događanja)
Andreja Kulunčić
  Prazne police u nekoć moćnoj robnoj kući NAMA, u vrijeme otkaza radnicima



ANDREJA KULUNČIĆ: VOLUME-UPAndreje Kulunčić
Problemsko područje Andreje Kulunčić prostor je društvenosti koji čine nevidljivi, nečujni, neprisutni, suvišni glasovi, drugim riječima, svi oni ‘nevažeći glasovi’ koji se odbacuju u statistikama. Koliko god ti glasovi pripadaju malim zajednicama, getoiziranim skupinama, ‘strancima’ i ‘drugima’, nekoj vrsti otočana u moru međusobno povezanih i ovisnih grupacija, bez kojih, čini se, društvo može posve dobro funkcionirati, njihov zbroj, nedvojbeno, u konačnici predstavlja tzv. ‘tihu većinu’. To je ona ista većina koja nema utjecaja na javno mnijenje, koja nema svoje glasnogovornike ni svoje zaštitnike, koja nije ni crna ni bijela i baš zbog nepostojanja oštrih kontrasta nezanimljiva agencijama za ispitivanje društvenog pulsa, bezopasna za političke kartografe, bezlična za proizvođače povijesti, neproduktivna za vizionare budućnosti...

Bilo da je riječ o otpuštenim namještenicima trgovačkog lanca NAMA (NAMA – 1908 zaposlenika, 15 robnih kuća, Zagreb, 2000.) ili o anonimnim mještanima turističkog obalnog grada koji nemaju nikakva utjecaja na njegov razvoj ni odnose moći u gradu (Zadar: šetnja gradom, 2001); ili pak o ‘svjetskom umjetničkom bratstvu’ (samo) izoliranom od društvenih tokova i protoka kapitala (Artist from…, Manifesta 4, Frankfurt, 2002.) ili o ilegalnim migrantima čije su sudbine zapečaćene u više ili manje civiliziranim prihvatilištima za strance (Sight.seeing, Graz, 2003.), pozicija s koje govori Andreja Kulunčić daleko je od dokumentarnog bilježenja stvarnosnih činjenica. Artikulirajući svoj vizualni jezik u graničnom području u kojem se umjetnički postupci miješaju s neumjetničkim medijima (reklamni plakat, turistička brošura, letak i sl.), ‘odgađajući’ željeni učinak svojevrsnim medijskim prerušavanjem, kao i postavljanjem svojeg rada u javni prostor koji nije u prvom redu namijenjen umjetnosti (oglasni panoi, ulica, turistički ured, hotelska recepcija), umjetnica uspostavlja neophodnu distancu – međuprostor - ne bi li nas uz pomoć ‘efekta očuđenja’ (Verfremdungsefekt), istrgnula iz ravnodušnosti, rezignacije, isključenosti, pripremajući teren kritičkom mišljenju.

 
Zadar: ŠETNJA GRADOM  
(knjižica dostupna na javnim mjestima)
Andreja Kulunčić

Umjetnica ne preuzima ulogu trbuhozborca, niti želi posuditi svoj glas ‘bezglasnima’. Naprotiv, vjeruje kako je moguće sudjelovati u osnaživanju, ‘pojačavanju’ postojećeg glasa. Kao i mnogi umjetnici koji se formiraju u devedesetima, nakon pada Berlinskog zida, u vrijeme snažnih socijalnih i ekonomskih restrukturiranja, podjednako na Zapadu kao i na Istoku, ona je svjesna kako umjetnost više ne može ponuditi radikalna rješenja niti mijenjati svijet. Za razliku od kritičke umjetnosti šezdesetih i sedamdesetih godina, koja je istinski zagovarala mogućnost društvene promjene kroz umjetnost, umjetnost na prijelazu u novo tisućljeće može kao svoj program ponuditi tek popravljanje svijeta, nastojeći neznatnim ‘krpanjima’ učiniti život na ovom planetu podnošljivijim. S pravom stoga Nicolas Bourriaud tvrdi kako se velike priče (grand narratives), karakteristične za razdoblje modernizma, nadomještaju malim utopijama (micro-utopias). Umjetnici devedesetih svjesni su kako ne proširuju granice umjetnosti, nego tek iskušavaju otpor koji umjetnost pruža unutar globalnog društvenog polja.

Andreju Kulunčić, paradigmatičnu predstavnicu umjetnosti na prijelazu u novo tisućljeće, ‘umjetnosti kao proizvodnje znanja’, prije svega zanima ovaj svijet, ovdje i sada. Nema ‘drugog mjesta’, reći će u jednom razgovoru umjetnica.

Odrasla i odgajana u turbulentnom vremenu i sredini (rođena 1968. u Subotici, Jugoslavija, školovala se u Budimpešti i Beogradu kasnih osamdesetih i početkom devedesetih, živi u Zagrebu od 1994.), Andreja nosi sa sobom specifičan prostor i vrijeme kao svoju popudbinu – podjednako kao teret i kao dragocjenost. Vrijeme tranzicije u post-komunističkim je zemljama donijelo najgore od dvaju svjetova – kapitalizma i komunizma – slobodno tržište kombinirano s ideološkim fundamentalizmom, čije će prateće pojave postati središnjim problemima u njezinu radu.

Ne zadovaljavajući se iluzijom demokracije, koja ima sve više pristaša i žrtava, opredijelivši se za ulogu umjetnice, a ne, primjerice, političke aktivistice ili novinarke, Andreja Kulunčić čvrsto vjeruje kako je moguće umjetnošću djelovati na ‘društvo statista’, kako je moguće odgovorno sudjelovati u stvaranju promjene svijesti, u stvaranju kritične mase koja bi mogla realizirati društvene ‘popravke’. U vremenu ‘globalne paranoje’ (Žarko Paić), ‘borbe svih protiv sviju’ (Pierre Bourdieu), stanja sveopće nesigurnosti, još uvijek vrijedi pružati otpor, zalagati se za etiku nove solidarnosti, koliko god to ciničnim intelektualcima može naivno zvučati.

 
Artist from ...  
(snimak s mjesta događanja)
Andreja Kulunčić
 

Na posteru stoji:
Umjetnica iz Norveške
sudionica Manifeste 4
prosječno godišnje primanje u Norveškoj: 26 000 €
2001 prihod umjetnice: 4 220 €

Doduše, kritički umovi poput Pascala Brucknera, kažu kako je sistem programiran tako, kako bi se kuđenjem obnavljao, izvlačeći svoju vitalnost iz napada, baš kao što je komunizam ‘spasio’ kapitalizam. Postoji li, dakle, nada da se neoliberalizam zamori, dezertira? Postoji li alternativa kapitalizmu?

Na posredan način, koristeći se kao temeljnim medijem izražavanja umjetničkom dokumentacijom, slična pitanja postavlja i Andreja Kulunčić. Njezin je rad dostupan publici u umjetničkom prostoru tek putem umjetničke dokumentacije. Postavljajući u galeriji u obliku instalacije umjetničku dokumentaciju projekta koji se odvijao u javnom prostoru, umjetnica, da se poslužimo riječima Borisa Groysa, ponovnim upisom i smještajem u stvarni prostor, pretvara artificijelno u nešto živo, pridajući mu auru originala i neponovljivosti.

Čineći granicu života i umjetnosti nejasnom, Kulunčićeva nedvojbeno potvrđuje Groysovu tezu o ulozi i mjestu umjetnosti u doba biopolitike. “Za one koji su se posvetili stvaranju umjetničke dokumentacije radije nego stvaranju umjetničkih djela, umjetnost je identična životu, zbog toga što je život u biti čista aktivnost koja ne vodi nikakvu konačnom cilju” (For those who devote themselves to the production of art documentation rather than of artworks, art is identical to life, because life is essentially a pure activity that does not lead to any end result), tvrdi Groys.

Ne treba stoga čuditi što radove Andreje Kulunčić, koji često nastaju u suradnji s timom stručnjaka različitih profila (Closed Reality-Embryo, 1999-2000; Distributive Justice, 2001-2003) – stvarajući neku vrst društvenog laboratorija – nije lako razlikovati od života, od statističkih analiza, tabela, grafikona, dekreta, planova, koji su također dominantan medij biopolitike.

 
ONLINE ONLINE
Closed Reality - Embryo
1999-2000  
Diskusija o genetskom inženjeringu, Galerija Miroslav Kraljević (Zagreb)
Andreja Kulunčić
  Distributive justice
2002
Diskusija o distributivnoj pravdi,
HDLU (Zagreb)

Andreja Kulunčić

Osobito u tim timskim radovima granica života i umjetnosti posve je proizvoljna, dok umjetnica nastoji ostati po strani, sačuvati poziciju promatrača čije stajalište nije moguće sa sigurnošću odrediti, kao da je riječ o životu samom.

Neutralno stajalište Andreje Kulunčić, međutim, tek je privid: svjesnim povlačenjem u pozadinu, umjetnica nastoji uvećati promatračev prostor kako bi zauzeo vlastito stajalište i progovorio vlastitim glasom.



takoĐer se predstavlja:

DISTRIBUTIVE JUSTICE
POGLEDAJ
Distributive Justice
Andreja Kulunčić
 


KAZALO








Homeless  Ideas
FILM
MLIJEKO 2002.-2003.
(slike iz videa)
Kristina Leko
MICRO-UTOPIAS

VRIJEME IZMEĐU
Grady Gerbracht

MLIJEKO 2002.-2003.
Kristina Leko

Volume-up
Tekst Nade Beroš o radu Andreje Kulunčić

TEME
SYSTEMS

SISTEMI
 
TRANS.MISIJE
 
MEHANIZIRANO
 
OSOBNO
 
MIKRO-UTOPIJE
 

KAZALO




ABOUT THIS MAP