| |
 |
|
 |
|
Tražim
muža s EU putovnicom
Tanja Ostojić
http://www.cac.org.mk/capital/ostojic
Osobni prostor —
Javno tijelo
Tekst: Zoran Erić
Duhovni kvadrat
Osobni prostor bio je prvi značajan
projekt kojim je Tanja Ostojić promišljala o naslijeđu avangarde,
radikalnog performansa i body arta, želeći istaknuti duševno
biće umjetnika, prostor koji ono zauzima i njegovu duhovnu dinamiku.
Prije ovog projekta umjetnica je oblikovala niz klasičnih objekata,
pravilnih geometrijskih oblika kako bi došle do izražaja formalne
kvalitete materijala poput bronce, a naročito kamena. Proces
rada na mramornim skulpturama sastoji se od kontemplativnog,
predanog oblikovanja i poliranja radi dobivanja savršene površina
te isticanja teksture, žila materijala. Ipak, od estetske percepcije
objet d'art-a važnija je bila umjetničina potreba da
kanalizira svoju energiju te da svoje raspoloženje i duševne
procese izrazi kroz materijalnu formu. Sljedeći presudan korak
u umjetničkom razvoju Tanje Ostojić bio je kad je počela koristiti
svoje tijelo kao medij umjetničkog izražavanja u svojim performansima,
gotovo poprimajući čvrstoću i nepomičnost mramora. Nalazeći
se na kvadratu bijele mramorne prašine, njezino tijelo je širilo
duhovni prostor unutarnjeg mira koji pripada samo umjetniku,
podsjećajući s druge strane na duhovni prostor Maljevičevog
suprematizma. Njezin rad istovremeno je bio introvertiran i
ekstrovertiran - pokušavajući označiti privatan, čak intiman
prostor, izlagala je svoje golo, obrijano tijelo, pogledu gledatelja.
Zahtijevajući pravo na nedodirljiv osobni prostor koji označava
umjetnikov identitet, upustila se u tihu komunikaciju i dijalog
s publikom. Jednom ustanovljeno, ovo ambivalentno prebacivanje
između dihotomija vanjsko/unutarnje, introvertirano/ekstrovertirano,
privatno/javno, javljat će se i u njezinim budućim projektima
i zapravo ga najbolje objašnjava umjetničina izjava:
Kad radim s kamenom, počinjem od njegove
unutarnje strukture pomičući se uzduž prema teksturi njegove
površine. Kad radim na svojoj vlastitoj glavi, pomičem se izvana
prema umutra, padam duboko u u prostor moga vlastitog duha.
Tako da ono što je tjelesno ostaje samo tekstura moje površine.
[1]
Performans Osobni prostor prvi je put bio izveden na
Bijenalu mladih u Vršcu 1996 [2] ., u vrijeme kad je srpsko društvo upravo prošlo
kroz period najstrože izolacije uslijed sankcija UN. Okolnosti
pod kojim je umjetnica radila paradigma su umjetnosti u zatvorenom
društvu, gdje je najčešća strategija povlačenje iz društvene
sfere i posvećivanje introspektivnom radu i promišljanju o estetskim
pitanjima u umjetnosti. Sredinom devedesetih dogodila se bitna
promjena, neki su od najistaknutijih srpskih umjetnika počeli
kritičkije i angažiranije reagirati na socijalno-politički okvir
koji je tako čvrsto određivao uvjete njihova rada. U ovom kontekstu,
projekt tanje Ostojić bio je jedan od rijetkih radikalnijih
iskaza, iako još uvijek na tragu umjetničkih problema koji su
direktne preteče imali u krugu konceptualnih umjetnika, oformljenom
u Studentskom kulturnom centru u Beogradu 70-ih, od kojih je
Marina Abramović jedna od globalno najpriznatijih. Bez sumnje,
umjetnica koji radi u ekonomski slomljenoj i ratom izmučenoj
zemlji, prvenstveno ima potrebu definiranja vlastitog položaja,
vlastitog identiteta i vlastitog stava prema društvenoj stvarnosti.
Međutim, prema mišljenju same umjetnice, dinamika takvog rada
uvijek je i prije svega unutarnja. Odlučna da u svojim radovima
uvijek izražava čvrst stav, jedan mali korak bio je potreban
da s područja introvertiranog, meditativnog postupka korištenja
vlastitog tijela stigne do njegova angažiranija smještaja u
društvenu i političku sferu. Od tog trenutka Tanja Ostojić u
svom se radu počela aktivnije baviti pitanjem brisanja i prevazilaženja
društvenih, političkih i ekonomskih granica.
Socijalni
kvadrat
Drugi dio projekta Osobni kvadrat bio je fotografski
album Saše Gajina. On je bilježio, dokumentirao različite crteže
kvadrata na Ostojićkinom tijelu, od bijelog pozitiva i crnog
negativa na njezinoj obrijanoj glavi, do izbrijanog kvadrata
na njezinom Venerinom brijegu. Isti Maljevičev crni kvadrat
ponovno se javlja u projektima Crni kvadrat na bijelom i
Bit ću Vaš Anđeo osnišljenim za Bijenale u Veneciji 2001.
godine. Preuzimajući ulogu eskort pratiteljice, "anđela čuvara"
izbornika Venecijanskog Bijenala Haralda Szeemanna, Ostojićeva
ponovno ponovno poseže za dvostrukom strategijom. Cijelo je
vrijeme bila izložena publici, zapravo je imala svu pažnju javnosti
bivajući stalno au pair s "najtraženijom i najpoželjnijom" osobom
Bijenala, ali je drugi dio njezinog projekta, Maljevičev kvadrat
na njezinom Venerinom brijegu, bio namjenjen isključivo pogledu
gospodina Szeemanna.
Kroz prizmu feminističkih teorija o ženama u urbanom okruženju,
izlaganje je ženskog tijela pogledu muškarca jedna je od ključnih
tema kritike. Za Suzanu Torre konstrukcija građanske ženstvenosti
u gradovima Europe u 19. stoljeću bazirala se upravo na činjenici
da su žene poimane kao produžeci muškog pogleda i kao instrumenti
nastupajućeg potrošačkog društva i njegovih transformativnih
moći u sumrak moderniteta
[3] . Pravo mjesto za problematiziranje tog konteksta u
svijetu umjetnosti bilo bi upravo Venecijansko Bijenale, koje
je utemeljeno baš u vrijeme nastajanja i rasta modernog građanskog
društva.
Ostojićeva namjerno koristi svoje tijelo da bi se postavila
na mjesto rezervirano za žene, kao načinu na koji društvena
hijerarhija biva vidljivom u javnom prostoru. Ako nije držana
unutar granica prostora skrovite privatnosti doma, onda je u
sjeni dominantne moćne figure muškarca, napokon kao osoba u
njegovoj pratnji odnosno escort. Dok je igrala svoju ulogu Ostojićeva
je koristila sve prerogative ženske zavodljivosti, odijevajući
haute couture haljine Christiana De Lacroixa, cipele
sa visokim potpeticama i ljupko i šarmantno držanje u ophođenju
s javnošću. U toj ulozi Ostojić je bila prisutna na ceremonijama,
tiskovnim konferencijama, koktelima i partijima, čak je bila
i predmetom ogovaranja nedodirljive elite koja kruži oko umjetničkog
svijeta i svjedoči o njegovim igrama moći. Ovom umjetničkom
akcijom zapravo je utjecala na vlastiti položaj na hijerarhijskoj
piramidi društvenog statusa u art svijetu, postavivši se ravno
na vrh, na mjesto koje jedva da je rezervirano za umjetnika,
naročito iz njezine regije. Ona je prisvojila poziciju koja
simbolizira prerogative moći, i uvijek je bila obilježena isključenjem
i restrikcijama. U ovoj situaciji, da parafraziram Suzanu Torre,
zauzela je najefikasnije stajalište da bi se konstruirala kao
tranformativni subjekt, mijenjajući percepciju svih sudionika
svijeta umjetnosti u "prostoru javnog pojavljivanja" (termin
Hanne Arendt) i postavljajući svoju vlastitu osobu i konačno
sam svoj umjetnički rad u glamurozne elitne krugove i, čak štoviše,
učinivši ih sve dijelom svoga performansa. Da bi se poprimio
i osmislio identitet te vrste nužno je definirati svoj vlastiti
prostor i doživjeti ga [4].
Zanimljiv je problem ovdje da, dok je u modernizmu univerzalni
subjekt isključivao ženu, u doba post-strukturalizma koje ističe
Drugost, ženama često biva dana uloga sredstva za izgradnju
identiteta muškarca . Razmatrajući ovaj problem može se reći
da je Ostojićeva uspjela obrnuti situaciju i iskorištavati muškarca,
izbornika bijenala gospodina Szeemanna, da bi konstruirala svoj
vlastiti (umjetnički) identitet.
Slijedeći aspekt toga je da umjetnica problematizira ulogu umjetničkog
djela i ulogu umjetnika u takvoj manifestaciji, tlapnju o njegovom
/ njezinom uspjehu i igrama moći u odnosu umjetnik / kustos.
Nova, izrazito dvosmislena situacija bila je da, dok je skrivala
jedan dio svoga rada od očiju publike, kroz drugi dio —
performans — učinila ga je "vidljivijim" i svoj koncept
i poruku glasnijima u metežu vernisaža, kad prevladavaju pravila
visoko komercijaliziranog umjetničkog tržišta.
Rodni
kvadrat
Situacija iz performansa Osobni prostor, s nagim umjetničinim
tijelom, obrijanim u nepokretnom, statičnom položaju, dobila
je novo značenje u projektu Tražim muža s pasošem Europske
Unije. Ovaj rad u tijeku, work in progress, počeo je kao
interaktivni internet projekt s oglasom na mreži Tanje Ostojić,
u kojemu je objavila potragu za mužem s putovnicom Europske
Unije. Ovim činom objavljena je umjetničina ideja o prevazilaženju
postojećih političkih ograničenja pojedinca bez pasoša Europske
Unije, nekadašnje "fizičko tijelo" upisano u osobni prostor
dobilo je značenje društvenog tijela u komunikaciji sa širokom
publikom na mreži. Umjetnica je upotrijebila svoje tijelo kao
posrednik, oruđe za preispitivanje i postavljanje tema u javnom
području drukčije nego u projektu Bit ću Vaš anđeo.
Njezino nago tijelo koje je učinjeno javnim, namjerno je prezentirano
bez imalo zavodljivosti i senzualnosti u goloj fizičkoj činjenici
mesa/puti, zauzimajući poziciju pismenog poziva [5], ali vizualne odbojnosti, i stoga igrajući ulogu političke poruke.
Stalno prebacivanje između dihotomija poput privatno
i javno koje je zamijećeno kao jedno od glavnih osobina
rada Tanje Ostojić od njegovog početka, napokon se pojavilo
u performansu Raskrižje održanom na livadi ispred Muzeja
suvremene umjetnosti u Beogradu. To je bilo mjesto njezinog
susreta s njemačkim umjetnikom Klemensom Golfom, koji je bio
izabran među mnogim "kandidatima" koji su odgovorili na njezin
oglas ,i s kojim je imala šestomjesečnu korespodenciju. Taj
prvi susret Tanje Ostojić i Klemensa Golfa bio je javan i doveo
je do tajnog i privatnog vjenčanja. Ovim činom projekt je ušao
u drugu i izazovniju fazu, u kojoj se javljaju razni mogući
problemi: od birokratskih i administrativnih propisa njemačke
države koji se tiču braka njemačkog državljanina i žene koja
ne potječe iz Europske Unije, do međusobnih odnosa dvoje umjetnika,
dva projekta koji su doveli do njihovog susreta, i konačno međusobnih
odnosa legalnim propisima sastavljenog "bračnog para".
Zanimljivo je promišljanje kumova na vjenčanju, umjetničkog
i ujedno bračnog para Jelice Radovanović i Dejana Anđelkovića.
Oni su uveli Lacanovo psihoanalitičko čitanje Ostojićkinog statusa
u braku (i žena uopće), gdje muškarac zauzima ulogu aktivnog
činitelja u javnoj sferi, a ženi je onemogućeno da govori izravno,
već to mora činiti kroz muškarca, namijenjujući si ulogu objekta
muške želje i vizija onoga što muškarcu treba. Njihov ključni
argument je da Tanja Ostojić, javno izlažući fotografiju sebe
kao objekta požude - doduše nimalo stereotipnu - i odabirući
muškarca među pristiglim ponudama, potkopava muškarčevu dominaciju
u odnosu i njegovu agresivnu poziciju u javnom nastupu, preuzimajući
na sebe dominantnu ulogu, to jest, prema psihoanalitičkoj terminologiji,
ona prijeti kastracijom [6].
Razmotrio bih drugu mogućnost, to jest feminističku teoriju
koja si postavlja u zadatak preispitivanje klasične distinkcije
između privatnog i javnog, pokušavajući poremetiti
ideju središnje teme. Strategije tih feminističkih teorija,
često isticanih u poznatom feminističkog sloganu "osobno je
političko" [7],
željele su kritizirati ograničene definicije spolnog prostora
i dekonstruirati odvojena područja polariziranih binarnih termina
muško/žensko.
Razrađuju ideju Jacquesa Derride o razotkrivanja načina prema
kojima binarni sistemi funkcioniraju samo kroz pozitivne i negativne
reference upućivanje prema dominantnoj kategoriji. Prvi korak
u tom procesu bio bi izokretanje binarnih termina tako da jedan
koji zauzima negativan položaj u paru zamijeni drugi u pozitivu,
kao u ovom projektu koji je kritika i dekonstrukcija mehanizama
koji marginaliziraju i isključuju ženu iz javnog života [8].
Ako bi se ta linija teorijske argumentacije upotrijebila da
podrži umjetničku strategiju Tanje Ostojić, moglo bi se konačno
kazati kako se njezin rad sastoji od neprekidnih alteracija
od "negativne" do "pozitivne" pozicije s ciljem dekonstruiranja
i nadilaženja danih spolnih društvenih, političkih ograničenja.
Zoran Erić
Kustos i kritičar, živi i radi u Beogradu, Jugoslavija
zoraneric@lycos.com
(Prijevod s engleskog: Silva Kalčić)
Tanja
Ostojić
Umjetnica, živi i radi u Beogradu, Jugoslavija i Düsseldorfu,
Njemačka
tostojic@yubc.net
|
|
|
 |
| |
 |
RAZMIŠLJATI
U IZGNANSTVU
Suzana Milevska
Živim, obitavam znaei isto što i jesam... Filozofske
ideje koje nas povezuju s našim životnim prostorom.
|
|
|
