ENGLISH
HRVATSKI
ART-e-FACT, STRATEGIES OF RESISTANCE IZDANJE 01: ILEGALNA IMIGRACIJA [TI SI OVDJE] IZDANJE 02: UTOPIJA IZDANJE 03: TECHNOMYTHOLOGIES IZDANJE 04: GLOCALOGUE
UVODNIK BIBLIOGRAFIJA O ART-e-FACTU KONTAKT
WRITINGS
ONLINE
Tražim muža s EU putovnicom
Tanja Ostojić

RADOVI UMJETNIKA
STILL FROM FORTRESS EUROPE BY ZELIMIR ZILNIK
FILM
Tvrđava Europa
Želimir Žilnik
PUTOVNICA

Tražim muža s EU putovnicom
Tanja Ostojić
 
Tvrđava Europa
Želimir Žilnik
 
Putovnica
Andreja Kulunčić
 
Traži se
Ghazel
 

RADOVI UMJETNIKA

PUTOVNICA
 
PUTOVANJE
 
IZMEĐU
 
RAZGLEDNICE
 
SUSJEDI
 
DOMA
 



UMJETNICKI RAD
PUTOVNICA

Tražim muža s EU putovnicom
Tanja Ostojić

http://www.cac.org.mk/capital/ostojic


Osobni prostor — Javno tijelo

Duhovni kvadrat

Osobni prostor bio je prvi značajan projekt kojim je Tanja Ostojić promišljala o naslijeđu avangarde, radikalnog performansa i body arta, želeći istaknuti duševno biće umjetnika, prostor koji ono zauzima i njegovu duhovnu dinamiku. Prije ovog projekta umjetnica je oblikovala niz klasičnih objekata, pravilnih geometrijskih oblika kako bi došle do izražaja formalne kvalitete materijala poput bronce, a naročito kamena. Proces rada na mramornim skulpturama sastoji se od kontemplativnog, predanog oblikovanja i poliranja radi dobivanja savršene površina te isticanja teksture, žila materijala. Ipak, od estetske percepcije objet d'art-a važnija je bila umjetničina potreba da kanalizira svoju energiju te da svoje raspoloženje i duševne procese izrazi kroz materijalnu formu. Sljedeći presudan korak u umjetničkom razvoju Tanje Ostojić bio je kad je počela koristiti svoje tijelo kao medij umjetničkog izražavanja u svojim performansima, gotovo poprimajući čvrstoću i nepomičnost mramora. Nalazeći se na kvadratu bijele mramorne prašine, njezino tijelo je širilo duhovni prostor unutarnjeg mira koji pripada samo umjetniku, podsjećajući s druge strane na duhovni prostor Maljevičevog suprematizma. Njezin rad istovremeno je bio introvertiran i ekstrovertiran - pokušavajući označiti privatan, čak intiman prostor, izlagala je svoje golo, obrijano tijelo, pogledu gledatelja. Zahtijevajući pravo na nedodirljiv osobni prostor koji označava umjetnikov identitet, upustila se u tihu komunikaciju i dijalog s publikom. Jednom ustanovljeno, ovo ambivalentno prebacivanje između dihotomija vanjsko/unutarnje, introvertirano/ekstrovertirano, privatno/javno, javljat će se i u njezinim budućim projektima i zapravo ga najbolje objašnjava umjetničina izjava:

Kad radim s kamenom, počinjem od njegove unutarnje strukture pomičući se uzduž prema teksturi njegove površine. Kad radim na svojoj vlastitoj glavi, pomičem se izvana prema umutra, padam duboko u u prostor moga vlastitog duha. Tako da ono što je tjelesno ostaje samo tekstura moje površine. [1]

Performans Osobni prostor prvi je put bio izveden na Bijenalu mladih u Vršcu 1996 [2] ., u vrijeme kad je srpsko društvo upravo prošlo kroz period najstrože izolacije uslijed sankcija UN. Okolnosti pod kojim je umjetnica radila paradigma su umjetnosti u zatvorenom društvu, gdje je najčešća strategija povlačenje iz društvene sfere i posvećivanje introspektivnom radu i promišljanju o estetskim pitanjima u umjetnosti. Sredinom devedesetih dogodila se bitna promjena, neki su od najistaknutijih srpskih umjetnika počeli kritičkije i angažiranije reagirati na socijalno-politički okvir koji je tako čvrsto određivao uvjete njihova rada. U ovom kontekstu, projekt tanje Ostojić bio je jedan od rijetkih radikalnijih iskaza, iako još uvijek na tragu umjetničkih problema koji su direktne preteče imali u krugu konceptualnih umjetnika, oformljenom u Studentskom kulturnom centru u Beogradu 70-ih, od kojih je Marina Abramović jedna od globalno najpriznatijih. Bez sumnje, umjetnica koji radi u ekonomski slomljenoj i ratom izmučenoj zemlji, prvenstveno ima potrebu definiranja vlastitog položaja, vlastitog identiteta i vlastitog stava prema društvenoj stvarnosti. Međutim, prema mišljenju same umjetnice, dinamika takvog rada uvijek je i prije svega unutarnja. Odlučna da u svojim radovima uvijek izražava čvrst stav, jedan mali korak bio je potreban da s područja introvertiranog, meditativnog postupka korištenja vlastitog tijela stigne do njegova angažiranija smještaja u društvenu i političku sferu. Od tog trenutka Tanja Ostojić u svom se radu počela aktivnije baviti pitanjem brisanja i prevazilaženja društvenih, političkih i ekonomskih granica.  

Socijalni kvadrat

Drugi dio projekta Osobni kvadrat bio je fotografski album Saše Gajina. On je bilježio, dokumentirao različite crteže kvadrata na Ostojićkinom tijelu, od bijelog pozitiva i crnog negativa na njezinoj obrijanoj glavi, do izbrijanog kvadrata na njezinom Venerinom brijegu. Isti Maljevičev crni kvadrat ponovno se javlja u projektima Crni kvadrat na bijelom i Bit ću Vaš Anđeo osnišljenim za Bijenale u Veneciji 2001. godine. Preuzimajući ulogu eskort pratiteljice, "anđela čuvara" izbornika Venecijanskog Bijenala Haralda Szeemanna, Ostojićeva ponovno ponovno poseže za dvostrukom strategijom. Cijelo je vrijeme bila izložena publici, zapravo je imala svu pažnju javnosti bivajući stalno au pair s "najtraženijom i najpoželjnijom" osobom Bijenala, ali je drugi dio njezinog projekta, Maljevičev kvadrat na njezinom Venerinom brijegu, bio namjenjen isključivo pogledu gospodina Szeemanna.

Kroz prizmu feminističkih teorija o ženama u urbanom okruženju, izlaganje je ženskog tijela pogledu muškarca jedna je od ključnih tema kritike. Za Suzanu Torre konstrukcija građanske ženstvenosti u gradovima Europe u 19. stoljeću bazirala se upravo na činjenici da su žene poimane kao produžeci muškog pogleda i kao instrumenti nastupajućeg potrošačkog društva i njegovih transformativnih moći u sumrak moderniteta [3] . Pravo mjesto za problematiziranje tog konteksta u svijetu umjetnosti bilo bi upravo Venecijansko Bijenale, koje je utemeljeno baš u vrijeme nastajanja i rasta modernog građanskog društva.

Ostojićeva namjerno koristi svoje tijelo da bi se postavila na mjesto rezervirano za žene, kao načinu na koji društvena hijerarhija biva vidljivom u javnom prostoru. Ako nije držana unutar granica prostora skrovite privatnosti doma, onda je u sjeni dominantne moćne figure muškarca, napokon kao osoba u njegovoj pratnji odnosno escort. Dok je igrala svoju ulogu Ostojićeva je koristila sve prerogative ženske zavodljivosti, odijevajući haute couture haljine Christiana De Lacroixa, cipele sa visokim potpeticama i ljupko i šarmantno držanje u ophođenju s javnošću. U toj ulozi Ostojić je bila prisutna na ceremonijama, tiskovnim konferencijama, koktelima i partijima, čak je bila i predmetom ogovaranja nedodirljive elite koja kruži oko umjetničkog svijeta i svjedoči o njegovim igrama moći. Ovom umjetničkom akcijom zapravo je utjecala na vlastiti položaj na hijerarhijskoj piramidi društvenog statusa u art svijetu, postavivši se ravno na vrh, na mjesto koje jedva da je rezervirano za umjetnika, naročito iz njezine regije. Ona je prisvojila poziciju koja simbolizira prerogative moći, i uvijek je bila obilježena isključenjem i restrikcijama. U ovoj situaciji, da parafraziram Suzanu Torre, zauzela je najefikasnije stajalište da bi se konstruirala kao tranformativni subjekt, mijenjajući percepciju svih sudionika svijeta umjetnosti u "prostoru javnog pojavljivanja" (termin Hanne Arendt) i postavljajući svoju vlastitu osobu i konačno sam svoj umjetnički rad u glamurozne elitne krugove i, čak štoviše, učinivši ih sve dijelom svoga performansa. Da bi se poprimio i osmislio identitet te vrste nužno je definirati svoj vlastiti prostor i doživjeti ga [4]. Zanimljiv je problem ovdje da, dok je u modernizmu univerzalni subjekt isključivao ženu, u doba post-strukturalizma koje ističe Drugost, ženama često biva dana uloga sredstva za izgradnju identiteta muškarca . Razmatrajući ovaj problem može se reći da je Ostojićeva uspjela obrnuti situaciju i iskorištavati muškarca, izbornika bijenala gospodina Szeemanna, da bi konstruirala svoj vlastiti (umjetnički) identitet.

Slijedeći aspekt toga je da umjetnica problematizira ulogu umjetničkog djela i ulogu umjetnika u takvoj manifestaciji, tlapnju o njegovom / njezinom uspjehu i igrama moći u odnosu umjetnik / kustos. Nova, izrazito dvosmislena situacija bila je da, dok je skrivala jedan dio svoga rada od očiju publike, kroz drugi dio — performans — učinila ga je "vidljivijim" i svoj koncept i poruku glasnijima u metežu vernisaža, kad prevladavaju pravila visoko komercijaliziranog umjetničkog tržišta.

Rodni kvadrat

Situacija iz performansa Osobni prostor, s nagim umjetničinim tijelom, obrijanim u nepokretnom, statičnom položaju, dobila je novo značenje u projektu Tražim muža s pasošem Europske Unije. Ovaj rad u tijeku, work in progress, počeo je kao interaktivni internet projekt s oglasom na mreži Tanje Ostojić, u kojemu je objavila potragu za mužem s putovnicom Europske Unije. Ovim činom objavljena je umjetničina ideja o prevazilaženju postojećih političkih ograničenja pojedinca bez pasoša Europske Unije, nekadašnje "fizičko tijelo" upisano u osobni prostor dobilo je značenje društvenog tijela u komunikaciji sa širokom publikom na mreži. Umjetnica je upotrijebila svoje tijelo kao posrednik, oruđe za preispitivanje i postavljanje tema u javnom području drukčije nego u projektu Bit ću Vaš anđeo. Njezino nago tijelo koje je učinjeno javnim, namjerno je prezentirano bez imalo zavodljivosti i senzualnosti u goloj fizičkoj činjenici mesa/puti, zauzimajući poziciju pismenog poziva [5], ali vizualne odbojnosti, i stoga igrajući ulogu političke poruke.

Stalno prebacivanje između dihotomija poput privatno i javno koje je zamijećeno kao jedno od glavnih osobina rada Tanje Ostojić od njegovog početka, napokon se pojavilo u performansu Raskrižje održanom na livadi ispred Muzeja suvremene umjetnosti u Beogradu. To je bilo mjesto njezinog susreta s njemačkim umjetnikom Klemensom Golfom, koji je bio izabran među mnogim "kandidatima" koji su odgovorili na njezin oglas ,i s kojim je imala šestomjesečnu korespodenciju. Taj prvi susret Tanje Ostojić i Klemensa Golfa bio je javan i doveo je do tajnog i privatnog vjenčanja. Ovim činom projekt je ušao u drugu i izazovniju fazu, u kojoj se javljaju razni mogući problemi: od birokratskih i administrativnih propisa njemačke države koji se tiču braka njemačkog državljanina i žene koja ne potječe iz Europske Unije, do međusobnih odnosa dvoje umjetnika, dva projekta koji su doveli do njihovog susreta, i konačno međusobnih odnosa legalnim propisima sastavljenog "bračnog para".


Zanimljivo je promišljanje kumova na vjenčanju, umjetničkog i ujedno bračnog para Jelice Radovanović i Dejana Anđelkovića. Oni su uveli Lacanovo psihoanalitičko čitanje Ostojićkinog statusa u braku (i žena uopće), gdje muškarac zauzima ulogu aktivnog činitelja u javnoj sferi, a ženi je onemogućeno da govori izravno, već to mora činiti kroz muškarca, namijenjujući si ulogu objekta muške želje i vizija onoga što muškarcu treba. Njihov ključni argument je da Tanja Ostojić, javno izlažući fotografiju sebe kao objekta požude - doduše nimalo stereotipnu - i odabirući muškarca među pristiglim ponudama, potkopava muškarčevu dominaciju u odnosu i njegovu agresivnu poziciju u javnom nastupu, preuzimajući na sebe dominantnu ulogu, to jest, prema psihoanalitičkoj terminologiji, ona prijeti kastracijom [6].

Razmotrio bih drugu mogućnost, to jest feminističku teoriju koja si postavlja u zadatak preispitivanje klasične distinkcije između privatnog i javnog, pokušavajući poremetiti ideju središnje teme. Strategije tih feminističkih teorija, često isticanih u poznatom feminističkog sloganu "osobno je političko" [7], željele su kritizirati ograničene definicije spolnog prostora i dekonstruirati odvojena područja polariziranih binarnih termina muško/žensko.

Razrađuju ideju Jacquesa Derride o razotkrivanja načina prema kojima binarni sistemi funkcioniraju samo kroz pozitivne i negativne reference upućivanje prema dominantnoj kategoriji. Prvi korak u tom procesu bio bi izokretanje binarnih termina tako da jedan koji zauzima negativan položaj u paru zamijeni drugi u pozitivu, kao u ovom projektu koji je kritika i dekonstrukcija mehanizama koji marginaliziraju i isključuju ženu iz javnog života [8]. Ako bi se ta linija teorijske argumentacije upotrijebila da podrži umjetničku strategiju Tanje Ostojić, moglo bi se konačno kazati kako se njezin rad sastoji od neprekidnih alteracija od "negativne" do "pozitivne" pozicije s ciljem dekonstruiranja i nadilaženja danih spolnih društvenih, političkih ograničenja.

[1] Tanja Ostojić i Saša Gajin, "Osobni prostor", objavila Galerija 12+, Beograd, rujan 1996. (str. 63).

[2] Performans je drugi put izveden na izložbi "Manifesta 2", Europskom bijenalu mladih održanom u Luxemburgu 1998.. Uključivao je promjene okruženja, odnosno Ostojić je stajala jedan sat u liftu Muzeja povijesti grada Luxemburga.

[3] Susana Torre, "Zahtijevajući javni prostor: Majke s Plaze de Mayo" u Arhitekturi spolnog prostora, Jane Rendell, Barbara Penner i Iain Border izd., Routledge, London New York 2000. (str. 140).

[4]   Mary McLeod, "Svakodnevica i "drugi" prostori" u Arhitekturi spolnog prostora, Jane Rendell, Barbara Penner i Iain Border izd., Routledge, London New York 2000. (str. 186).

[5] Kao što je Suzana Milevska zamijetila u svom tekstu "Spektakl nevidljivog", NU, Nordic Art Review, VOL. III br. 5/2001 (stranice 60-61).

[6] Tekst Jelice Radovanović i Dejana Anđelkovića povodom vjenčanja, za katalog izložbe NESIGURNI ZNAKOVI - ISTINITE PRIČE, Badischer Kunstverein, Karlsruhe, Njemačka, travanj 2002.

[7] Vidi tekst Stuarta Halla "Pitanje kulturnog identiteta" u Politi čitanci kulturne teorije (stranice 119-125), Cambridge: Politi, 1994.

[8] Za više informacija o ovoj feminističkoj teoriji vidi "Spolni prostor", uvodni tekst Jane Rendell u publikaciji Arhitektura spolnog prostora, Jane Rendell, Barbara Penner i Iain Border izd., Routledge, London New York, 2000.; i publikaciju TJELESNI PROSTOR, destabilizirajuće geografije spola i seksualnosti, Nancy Duncan izd., Routledge, London New York 1996.


(Prijevod s engleskog: Silva Kalčić)

Tanja Ostojić
Umjetnica, živi i radi u Beogradu, Jugoslavija i Düsseldorfu, Njemačka
tostojic@yubc.net



Ostali radovi:

ILLEGAL BORDER CROSSING
POSTCARD
Ilegalni prelazak granice
Tanja Ostojić









IZVJESCA
MAP
IMAGE OF BODO KAPING
INTERVJU
Intervju s Bodom Kapingom
PREGLED

Trgovanje ljudima
Lovorka Marinović
Konjukturna trgovina seksualnim robljem -- krijumčarenje i iskorištavanje žena

MIGRACIJE KAO GLOBALNI I LOKALNI PROBLEM
Božena Katanec
Sloboda, frustracija i zemlje između toga

Intervju s Bodom Kapingom
Oliver Ressler & Martin Kren
Isječak iz video rada "Border Crossing Services", ("Usluge prijelaza granice")


PISANJE
LOOKING FOR A HUSBAND WITH AN EU PASSPORT BY TANJA OSTOJIC
ONLINE
Tražim muža s EU putovnicom
Tanja Ostojić
TEORIJA

ZATOČENICI GLOBALNE PARANOJE
Žarko Paić
Ježevo kao permanentna zona sumraka između granica, politike i ideja.

RAZMIŠLJATI U IZGNANSTVU
Suzana Milevska
Živim, obitavam znaei isto što i jesam... Filozofske ideje koje nas povezuju s našim životnim prostorom.


Ježevo - priča bez sretnog svršetka
Marina Gržinić
Ježevo kao cordon sanitaire (sanitarni pojas) Europe.

ILEGALNI MIGRANTI I KRAJ KAPITALIZMA
Rastko Močnik
Besprimjerna globalna nejednakost - konačna kriza kapitalizma?